Mašta može svašta!

Posljednji tjedan školskih praznika svi su zainteresirani velikogorički osnovnoškolci mogli provesti svoje vrijeme u Zimskom kutku, jednom od brojnih programa i radionica u Centru za djecu, mlade i obitelj u Velikoj Gorici. Ovakve radionice pravo su mjesto za druženje i otkrivanje ponekog skrivenog talenta.  Kada sam posjetila radionicu, djeca su izrađivala crteže od pijeska i  otkrivala nebrojene mogućnosti koje im pruža ona čudnovata pojava zvana mašta.

Ovakve su radionice, pogotovo u ova novija vremena, prijeko potrebne za socijalizaciju i razvoj kreativnosti, kognitivnih sposobnosti, socijalne i emocionalne inteligencije, osvještavanje vlastitih sposobnosti i talenata, stjecanje samopouzdanja te za mnoge druge faktore važne za kvalitetno izgrađivanje.

U Zimskom kutku formirane su dvije dupkom pune grupe koje su se družile kroz pet susreta, a svaki susret provodila se druga tehnika rada s djecom. To nisu bile klasične likovne radionice već se nastojalo djecu upoznati s nekim novim, neobičnijim metodama kreativnog izražavanja. Broj djece po grupama idealan je jer se voditeljice mogu posvetiti svakom djetetu ponaosob i pomoći im u radu, nema pretjerane buke, sve zrači pozitivnom i zdravom dječjom atmosferom. Nitko se ne osjeća zanemarenim jer svi međusobno komuniciraju i nema onog zločestog nadmetanja kakvog među djecom nekada zna biti. Najviše zrače one tipične dječje osobine: iskrenost i bezbrižnost.

IMG_7780

Izvor: autorska fotografija/ izrada crteža od pijeska

U razgovoru s djecom saznala sam da se svi dobro slažu i uživaju družeći se na ovakvim radionicama te ih neki od njih pohađaju redovito svake godine. Svatko je stvarao svoje umjetničko djelo od pijeska, a najpopularnija igra među njima je, čini se, baš ona u kojoj se igraju pljačkanja banke 😀 Iznenađena odgovorom, nisam mogla ne nasmijati se ovakvom izboru.

IMG_7790

Izvor: autorska fotografija/naušnice koje su djeca izradila na prethodnim radionicama

Ovakvi centri imaju važnu ulogu jer u prvom redu pomažu roditeljima u njihovoj ulozi odgoja djece te pružaju dodatnu brigu za njihov razvoj. Na neki način pružaju roditeljima osjećaj sigurnosti da postoje ljudi i udruge kojima se može posvetiti odgoj djece izvan njihovih domova gdje djeca mogu steći nova, kvalitetna iskustva. To je zasigurno bolji način probijanja granica vlastite mašte od surfanja na internetu gdje djeca bivaju zatrpana zatupljujućim, nerelevantnim i često neadekvatnim sadržajima za njihovu dob.

IMG_7766

Izvor: autorska fotografija/ izrada crteža od pijeska

IMG_7750

Izvor: autorska fotografija/ voditeljica pomaže u izradi crteža od pijeska

Kao što sam naziv Centra sugerira, ovdje se mogu naći programi za roditelje, predškolce, osnovnoškolce i srednjoškolce. Postoje čak i programi poput Baby Fitnessa koji je namijenjen dojenčadi i njhovim roditeljima, sa svrhom uspostavljanja rane komunikacije između roditelja i bebe. Tu su također i razne igraonice, pjevaonice, programi za govorne vježbe i pomoć u učenju, za podizanje samopouzdanja i slično. Budući da su hobiji zapravo „rad za dušu“, važno je poticati dječju znatiželju kroz ovakve aktivnosti. Za one u najproblematičnijim godinama, kada zbog divljanja hormona i pucanje nokta postaje first world problem, organiziraju se prigodne tribine.

Roditelji mogu također raditi na osobnom razvoju i unapređivanju sposobnosti, rješavati neke strahove ili nesigurnosti u vezi odnosa s djecom te međusobno dijeliti iskustva. Radionice su za djecu zapravo preventiva od svih sličnih problema jer ona stara vrlo jasno kaže bolje spriječiti nego liječiti.

IMG_7786

Izvor: autorska fotografija/mačke kao ukras u prostorima Centra

Povratak u djetinjstvo- na klizaljkama!

Ljudi se zabavljaju postavljajući bombe po gradu, mediji šire paniku, ZETovci pomiču granice dobrog ukusa i tuku ljude zbog švercanja, gay populacija i branitelji opet režiraju igrokaze po metropoli… A ja kažem: Ajmo mi na jedno klizanje! Vratimo se u neka ljepša vremena kada nismo ni znali za pojave poput ovih prethodno navedenih.

Nakon što vas napuste zadnji atomi snage i zraka u plućima zbog penjanja po kultnim, ali oronulim Schlosserovim stubama (koje nisu ni upola ubitačne kao, recimo, one po kojima se penjete do Trsata u Rijeci), stići ćete do ŠRC Šalata, doma najpoznatijeg i najstarijeg klizačko- koturaljkaškog kluba u Hrvatskoj, KKK Medveščak. Klizalište, na čijem su prostoru 1929. prvotno izgrađeni teniski tereni, nastalo je 1961. i održalo se sve do danas uz nekoliko kozmetičkih zahvata, od kojih se vjerojatno najvažnije dogodilo 1985., netom prije Univerzijade.

Također, KKK Medveščak matični je klub nekim od najpoznatijih hrvatskih klizačkih imena poput Sande Dubravčić (jedina hrvatska sportašica u povijesti koja je upalila olimpijski plamen na OI u Sarajevu 1984.), Miljana Begovića, Tomislava i Željke Čižmešije, Ivane Jakupčević i Idore Hegel.

IMG_7793

Izvor: autorska fotografija/ najružnije klizaljke u povijesti : /

IMG_7800

Izvor: autorska fotografija/ nešto malo manje ružne klizaljke

Istražujući na internetu, došla sam do zanimljivog podatka o podrijetlu naziva Šalata. Naime, Šalata je „stari naziv za brdo koje se izdizalo istočno od Ribnjaka. Na njemu su stanovnici Vlaške Vesi imali svoje vrtove na kojima su sadili salatu, zbog čega je i brdo dobilo svoje ime.“ *

*http://www.zgportal.com/o-zagrebu/povijest-zagrebackih-naselja/salata/

No, prebacimo se sada iz povijesti u sadašnjost. Na stranici (vrlog nam) Zagrebačkog holdinga stoji, po mome mišljenju, prenapuhana izjava da ŠRC Šalata spada u „najljepše športske objekte ovog dijela Europe“. Čak ni fotografija nije toliko dobro napravljena da bi mogla prodati tu laž. Naime, to je jedini minus koji bih istaknula kod ovog klizališta- osjeća se dotrajalost prostora, vidi se trud da sve izgleda pristojno, ali osjeća se ne-ulaganje u ovaj športsko-rekreacijski centar. Koliko god se meni sviđale šezdesete, bilo bi ipak ugodnije klizati u nekom modernijem, estetski i funkcionalno apdejtanom prostoru. Nekako mi se čini korisnijim ulagati u takve objekte nego u, primjerice, šarene fontane koje su poput nekakvog modela samo lijepe za oko, ali ne previše korisne ( nekima nisu ni estetski doživljaj). No, to je samo moje malo skromno mišljenje.

IMG_7807

Izvor: autorska fotografija/ dječak promatra klizače

Sezona klizanja na Šalati počinje još u studenom i traje sve do ožujka, u vezi čega sam ja iz nekog razloga bila iznenađena (pripišimo to mojoj neinformiranosti). Program koji se svakodnevno odvija u tim mjesecima, Video- Disco klizalište, odvija se još od 2002.godine. Ako nemate iskustva s rolanjem ili samo imate „dvije lijeve“, tamo možete pohađati i školu klizanja, a ako vam to ide kao od šale, možda je za vas baš treniranje hokeja na ledu. Unatoč nedostacima koje sam već spomenula, ovo klizalište ima pristojnu ponudu i pristupačnu cijenu, čak i za nas studente. Za 30 kuna dobijete ulaznicu i unajmite klizaljke, a ako nekim slučajem imate svoje klizaljke, treba vam samo 15kuna za ulaz. „Odmorko“ je program koji u određenom periodu organizira besplatno klizanje za učenike osnovnih i srednjih škola, uz posjedovanje iskaznice „Odmorko“.

IMG_7802

Izvor: autorska fotografija/ Video- Disco klizalište Šalata

Budući da nisam klizala od osnovne škole, nije mi uopće smetao osjećaj kao da sam opet 7.razred i nemam prevelikih briga u životu 😀 Tom osjećaju pridonosi populacija koja zauzme većinu klizališta, ali i grozna MTV-jevska glazba koja svira cijelo vrijeme. Atmosfera je kao u lunaparku gdje je od pamtivijeka uvijek najgora moguća glazba, ali uz nju sigurno vežete neka posebna sjećanja ili neki poseban osjećaj. No, ta ista atmosfera vas toliko ponese da i vi počnete pjevušiti pjesme koje izbjegavate i u najgorem pijanstvu. Malo glupiranja nikad ne škodi,a  nakon sat i pol kruženja u krug osjećate se detoksicirano i ispunjeno.

Dodatan doživljaj priuštila sam si pričvršćivanjem GoPro kamerice za torbu kojom sam snimala svoje kretanje tijekom klizanja. Nažalost, zbog tehničkih problema video ću objaviti tek naknadno, bez obzira što više ne moramo pisati blog! U ledu možete vidjeti moju sjenu kako bezbrižno kliže, a kamera u širokom rasponu lovi najmaštovitije padove i egzibicije. 🙂

IMG_7813

Izvor: autorska fotografija/pad

Tamburica me u stopu prati- 5.Velikogorički festival

Prosinac je za mene bio mjesec tamburice. Gdje god sam došla dočekala me neka tamburica, od glavnog zagrebačkog trga do manifestacija koje su slavile ovaj tradicionalni instrument, a koje sam pratila zbog novinarskog/fotografskog posla.

Svi ljubitelji tamburice i osebujnoga turopoljskoga izričaja sredinom prosinca došli su na svoje. Peti po redu Velikogorički festival ove je godine osvanuo u posebnom izdanju. Umjesto klasičnog natjecanja za najbolju skladbu, za gledatelje u dvorani Srednjih škola pripremljena je retrospektiva svih dosada nagrađenih skladbi. Kao najbolja od najboljih prema zbroju glasova publike i stručnog žirija  proglašena je pjesma „Proščenje“  Miroslava Živkovića, koji je i ovoga puta nastupio uz pratnju velikogoričkih Jana, vokalno instrumentalnog sastava osnovanog 2004. koji broji 25 članova.

IMG_5373

Izvor: autorska fotografija/ VIS Jane

IMG_5343

Izvor: autorska fotografija/ VIS Jane i Miroslav Živković

Radijskoj se publici najviše svidjela skladba „Se se premenile“, meni osobno najkarizmatičnijeg izvođača Zvonka Kompesa, vrsnog glazbenika koji je tijekom svoje karijere nastupao za mnoge poznate osobe poput Tita, Indire Ghandi, Richarda Burtona, Elizabeth Taylor, Irene Papas i mnoge druge. Iako se najčešće isključim dok fotografiram ovakve događaje, tekst njegove pjesme upao mi je u uho i zapravo ima podosta smisla.

IMG_5264

Izvor: autorska fotografija/Zvonko Kompes

Za mene su ovakvi događaji novo iskustvo i uvijek otkrijem neki mikrokozmos o kojemu jako malo znam. Taj mikrokozmos nikako nije zanemaren jer ljudi koji sudjeluju u tome programu zapravo su glavni čuvari tradicije koja je, koliko god ju mi zanemarivali, naprosto nužna kao dio identiteta našeg podneblja. Ima nešto lijepo i toplo u tome kad vidite starije generacije da izdvajaju vrijeme za svoju dušu i međusobno druženje, da se još uvijek ne otuđuju u potpunosti jedni od drugih. To je za njih ipak nešto više od pučke veselice.

Uz to, ugodno me iznenadilo da je u ovakav događaj uloženo mnogo truda i produkcijski je na vrhunskoj razini, a posebno bih pohvalila osvjetljenje koje uvelike olakšava fotografski i snimateljski posao. Voditeljica Kristina Pavlović profesionalno i korektno, a opet opušteno radi svoj posao i vođenje prilagođava generacijama kojima su ovakvi festivali i namijenjeni. Uz voditeljicu, publiku kroz program festivala prati Orkestar VGF-a pod vodstvom Ivana Potočnika koji se sastoji od tamburaša velikogoričkih kulturno umjetničkih društava i tamburaških sastava kojima se u ovoj prigodi pridružuje nekoliko profesionalnih glazbenika.

IMG_5040

Izvor: autorska fotografija/ voditeljica Kristina Pavlović

IMG_5157

Izvor: autorska fotografija/ Orkestar VGF-a

Direktor ovogodišnjeg VGF-a i član organizacijskog odbora, Vladimir Štarkelj, izrazio je svoje zadovoljstvo, kako ovogodišnjim tako i svim dosadašnjim izdanjima Velikogoričkog festivala koji se održava pod pokroviteljstvom Grada Velike Gorice, Zagrebačke županije i Turističke zajednice Velike Gorice.

Pobjednik večeri i dobitnik Grand Prixa kojega sam odmilja prozvala turopoljskim Sinatrom, Miroslav Živković, nije se uopće nadao pobjedi niti je znao da će se dodjeljivati ikakve nagrade. Rodom iz Vinkovaca, glazbeno obrazovanje stekao je u Zagrebu i stalni je član i solist zbora HRT-a. Vrsno interpretira oratorijska djela, a kao koncertni pjevač njeguje staru glazbu i djela hrvatske glazbene baštine.

IMG_5639

Izvor: autorska fotografija/ Miroslav Živković, pobjednik

Na samome kraju večeri posjetitelji su imali priliku posvjedočiti nesvakidašnjem prizoru- gradonačelnik Dražen Barišić uhvatio se tamburice i uz pratnju tamburaša odsvirao novu skladbu „Turopoljska kraljica“ koju su napisali Zvonko Brabenec i Ivica Potočnik. Radi li se tu o skupljanu predizbornih bodova ili čistoj praktičnosti, ne bih htjela ulaziti u to.

IMG_5520

Izvor: autorska fotografija/ Dražen Barišić

Velikogorički je festival bio uvertira Danu Grada Velike Gorice koji se slavi 13. prosinca, na blagdan svete Lucije. Tijekom Lucijinih dana pravi je kaos u gradu što se događanja tiče, dok je siječanj sada jedna svojevrsna sezona kiselih krastavaca.

Postoje planovi pomoću kojih bi VGF živio kroz cijelu godinu, a ne samo u hladnim zimskim mjesecima kada se rijetkima uopće da izlaziti izvan svojih toplih domova. Uz jedno rock izdanje i jedan dječji festival, sve bi generacije imale razlog za dolazak.

Megablast- božićna produkcija

Budući da svi klubovi i grupe koje se bave nekom vrstom javnih nastupa oko Božića održavaju prigodna događanja, tradicionalnu božićnu produkciju nije propustio održati ni Megablast, jedan od najtrofejnijih plesnih klubova na ovim prostorima. Ovi višestruki državni, europski i svjetski prvaci u  break danceu, disco danceu, hip-hopu, electric boogieu i show danceu svojim su raznovrsnim koreografijama oduševili prepunu dvoranu Srednjih škola u Velikog Gorici.

U božićnoj produkciji sudjelovali su svi članovi kluba, njih otprilike 350, i upravo je to bila jedinstvena prilika da sve generacije pokažu što su pripremale još od jeseni. Njihov mali spektakl događaj je prilagođen svim dobnim skupinama i prilika za obiteljsko druženje.

IMG_6723

Izvor: autorska fotografija/ Megablast

IMG_6733

Izvor: autorska fotografija/ Megablast

Uz nove uspjehe koje će zasigurno i dalje nizati, ove promotore urbane kulture u 2013. godini očekuje i obilježavanje 20. godišnjice postojanja i djelovanja na plesnoj sceni. Voditelj kluba, Gordan Križaj, pozvao je sve fanove ovoga kluba i ovakve vrste plesa da prate događanja koja će biti vezana uz proslavu jubilarne godišnjice. Pripremaju se dva veća te mnoštvo manjih programa, a sami počeci ovih pionira breakdancea u Hrvatskoj bit će moguće vidjeti na posebnim videomaterijalima koji su također u pripremi.

Megablast je odavno postao sinonim za dobar ples te ste njihove nastupe mogli vidjeti i na audicijama u emisijama poput Supertalenta. Također, jedan je od klubova koji se ističe svojim humanitarnim radom, a popis događaja i institucija kojima su dali svoj doprinos plesnim radionicama je podugačak: odjel za prevenciju socijalno neprihvatljivog ponašanja grada Velike Gorice, organizacija Vladimir Nazor iz Zagreba, Caritas u Brezovici, Centar za cerebralnu paralizu u Dubravi, popravni domovi u Dugavama i Folnegovićevu naselju itd.

IMG_7099

Izvor: autorska fotografija/ Megablast

Glazba i ples jedina su i najbolja droga koja je mladima potrebna stoga Megablast ne propušta priliku da promovira svoj rad na akcijama poput „Sportom protiv ovisnosti“, na koncertu „Djeci junaka“ ili na promociji knjige našeg najpoznatijeg stručnjaka za ovisnosti i alkoholizam, dr. Slavka Sakomana.

IMG_6815

Izvor: autorska fotografija/ Megablast

IMG_6824

Izvor: autorska fotografija/ Megablast

Protekla je godina za Meglablast prošla u znaku mnogo rada i pozitivnih promjena. Straha za urbane plesove nema jer interes za njima kontinuirano raste, a uz takve mlade snage teško da će ijedno natjecateljsko finale proći bez njih. Ovakve vrste plesa potiču zdravu konkurenciju među mladima i povećavaju njihovo samopouzdanje, a kod nas klubova koji se bave urbanim plesovima ne manjka.

Ova velika sretna obitelj svoju je božićnu produkciju završila uz jak vrisak i opće oduševljenje onih najmlađih zaplesavši uz najveći prošlogodišnji hit, Gangam style.

Umjetnost vs. Kobase

Ovo je pričica o tome kako mi je Advent u Zagrebu ukrao temu… ali i darovao novu.

Već neko vrijeme pripremala sam se napraviti priču o Kožarićevu Prizemljenom suncu u Bogovićevoj ulici i ostatku sunčevog sustava/prizemljenih planeta autora Davora Preisa. Budući da sam gotovo sigurna da mnogo ljudi nije čulo za ovu zanimljivu umjetničku instalaciju, željela sam ju prezentirati na ovome blogu i, naravno, dokumentirati. Međutim, tu se već javio problem. Kako fotografirati središte sunčeva sustava (Kožarićevo Sunce) ako je ono uklonjeno sa svoje dugogodišnje lokacije kako bi na njegovo mjesto bila postavljena dražesna kućica simboličnog naziva Zagrebačka frajla s masnim kobasama i inim delicijama.

Inače, Preisovo djelo idealna je prilika za izlet i podrobnije upoznavanje Zagreba, postoji čak i biciklistička tura za obilazak. U potrazi za ostalim planetima sunčeva sustava koji su izrađeni u odgovarajućim mjerilima u odnosu na Kožarićevo Sunce možete istraživati od samoga centra grada preko Novog Zagreba, Kozari Boka pa sve do Podsuseda gdje Zagreb i završava. Dok su planeti raspoređeni po Zagrebu izrađeni prema veličini Kožarićeva Sunca, u Švedskoj postoji ujedno i najveći svjetski model sunčeva sustava koji  je napravljen u stvarnim omjerima veličine i udaljenosti planeta.

IMG_7690

Izvor: autorska fotografija/ Zagrebačka frajla umjesto Prizemljenog sunca

No, kao što sam spomenula, „problematični“ Advent u Zagrebu ukrao mi je ovu temu i nametnuo zapravo sam sebe. Nametnulo mi se pitanje: zašto više ništa nije sveto osim konzumerizma?

Esencija Božića u Zagrebu postale su kućice i štandovi koji metu sve pred sobom, pa tako i skulpture i kipove. Kožarićevo Sunce jednostavno nema sreće. Izrađeno još 1971. premješteno je s originalne lokacije, Trga maršala Tita, jer je bilo izloženo pretjeranom uništavanju i vandalizmu. Nakon što je svoj dom dobilo u Bogovićevoj, doživjelo je ponovno brojne apsurde- od toga da ga besramno zatrpavaju smećem i glomaznim otpadom, pa ga šalju na čišćenje iako se autor više puta tome izričito protivio, pa je grad dopustio napuhanom hrvatskom sportašu bez osjetljivosti na umjetnost i kulturu da postavi terasu svoga kafića upravo na mjesto ove izmučene skulpture i slično. Stvarno, zašto bi neka bezvezna brončana kugla stajala nasred savršeno iskoristivog prostora za suncobrane koji su mnogo korisniji od te kugle?

Ovoga puta Sunce je maknuto ponovo pod izlikom čišćenja, ali upućeni nemaju razloga dvojiti da je isključivi razlog zarada od masnih kobasa i ostalih hedonističkih specijaliteta. Ove godine nisam osjetila duh Božića niti su mirisi cimeta, kuhanog vina ili medenjaka probudili ona slatka, dječja sjećanja. Pokušavam zamisliti kako bi bilo bez tih štandova i kućica. Zamislite da hodate gradom i ne postoji hrpa robe čija je kvaliteta upola lošija od one u trgovinama, a poprilično skuplja. Zašto bi to itko kupovao? Zašto ljudi ne razmišljaju? Ovo me vodi u neki začarani vrtlog vječnih pitanja bez odgovora. Bilo bi vjerojatno ljepše, iskrenije, toplije, bliže onome što bi Božić zaista trebao biti.

IMG_7707_1

Izvor: autorska fotografija/ Advent u Zagrebu, Cvjetni trg

IMG_7722p

Izvor: autorska fotografija/ Advent u Zagrebu, Zrinjevac

U isto vrijeme, s jedne je strane lijepo vidjeti da se ljudi druže i izdvajaju vrijeme za šetnju po gradu s obzirom na kaotičnu svakodnevicu u kojoj živimo. S druge pak strane, poprilično je žalosno da kod nas toliko ljudi mogu okupiti jedino masne kobase u Bandićevu šatoru i ostalim sličnim punktovima u radijusu od neznam-koliko-metara.

Božić je postao nešto jako neinovativno. Ni vremenske prilike nam ne dopuštaju da ga doživimo onako kako to bude samo u Sam u kući (po 35.put) već za Božić imamo skoro 20 stupnjeva i južinu od koje su svi razdražljivi i nervozni. Ostao je samo neki umjetni ekstrakt Božića. Kao Božić s previše konzervansa. Kao Božić koji kupite u „Sve po 10 kuna.“ Nije bio smak svijeta, ali kao da je bio jedan mali smak Božića.

IMG_7703

Izvor: autorska fotografija/ Advent u Zagrebu, Bogovićeva

Postaje prava umjetnost koliko se ne poštuje umjetnost i prostor rezerviran za nju, a Sunce nije jedino umjetničko djelo koje je zasmetalo silama konzumerizma. Prodavanje kobasica također je toliko apsurdno da postaje umjetnost. I da je bar ta kobasica nešto, dobijete tu sirotu kobasu u nekom sirotom pecivu sa siroto malo senfa ili čega već. Škrtare, a pokupe 15 kuna. I tako 15 po 15, zašlo je Sunce umjetnika koji je uvijek bio ispred svoga vremena ili bar u skladu s njim, nekonvencionalnog, apolitičnog i skromnog. Malo drame nije nikog ubilo, vratit će se Sunce, iako se ne bih iznenadila da ga zamijeni neko cijelogodišnje konzumerističko ruglo. Kugla tamo ionako samo stoji.

 

Seven That Spells- Jezik koji ne razumije svatko

Seven That Spells jedan je od najpoznatijih hrvatskih underground bendova i tom scenom dominira već godinama. Popis mjesta na kojima su svirali diljem svijeta podugačak je, a njihov je zvuk u 9 godina zabilježen na čak 10 albuma. Seven That Spells osnovao je ekscentrični Niko Potočnik koji od samoga početka čini jedinu konstantu budući da je kroz bend dosad prošlo pedesetak ljudi.

blc1

Izvor: autorske fotografije (gif)/ Bubnjar Seven That Spellsa

Do ovoga koncerta u Ksetu (u kojemu su nerijetko svirali) moram priznati da se nisam potrudila poslušati ih. Čak i nakon što sam odlučila otići na koncert, nisam htjela preslušavati diskografiju i slično jer (mi) je ionako bitnije kako bend zvuči uživo pa sam odlučila jednostavno „skočiti na glavu“ i vidjeti o čemu se radi.

Glazba ovog tročlanog psihodeličnog instrumentalnog sastava teško je probavljiva onima koji su navikli na nešto jednostavnije melodije i pjesmuljke, kao i onima koji nisu spremni otisnuti se izvan granica poznatih nam galaksija. U muzičkome smislu, dakako.

IMG_631p3

Izvor: autorska fotografija/ Seven That Spells

Njihov je zvuk u prvome redu eksperimentalan. Miješanjem jazza, acida, progresive i još koječega uspijevaju stvarati glazbu lišenu šablona koja nikako nije za mase, a opet privlači veliki broj ljudi. Njihove muzičke konstrukcije odlikuju se gradacijom i neprestanim održavanjem tenzije koja djeluje kao most prema novim dijelovima i strukturama u pjesmama, uz poneki delayani krik basista.

IMG_6368

Izvor: autorska fotografija/Seven That Spells

IMG_6324

Izvor: autorska fotografija/ Seven That Spells

Niko, komično čangrizavi frontmen i duhovni vođa Seven That Spellsa, tipični je primjer kurtkobejnovskog modela rock zvijezde. Kod njega ćete odmah primijetiti osebujan stil izražavanja, ali i tragove narcisoidnosti koju mi je potvrdila naslovna fotografija na njihovoj web stranici.

IMG_6333

Izvor: autorska fotografija/ Niko, Seven That Spells

Unatoč tome, ovo je jedan od rijetkih sastava kod kojeg tijekom svirke do izražaja uspijeva doći svaki od trojice članova, bar sam ja stekla takav dojam. Osjetite njihovu osobnost, osjetite svaki instrument i možete povući paralelu između osobe i instrumenta. Također, ovo je vjerojatno jedini bend u kojem će vas bubnjar počastiti plesnim intermezzom između pjesama i fascinantnom lakoćom odraditi kompleksne ritmove koji djeluju kao da su smišljeni na licu mjesta.

IMG_6270

Izvor: autorska fotografija/Bubnjar Seven That Spellsa

Međutim, koliko god se meni sviđalo gubiti se u eargazmima i kozmičkim bespućima njihovih muzičkih konstrukcija, repeticija s kojom se poigravaju ponekad djeluje malo zamorno i monotono zbog čega je lako izgubiti koncentraciju tokom koncerta. Na trenutke njihova izvrsnost izgleda kao šetnja po parku, a kada repeticija prijeđe granicu jednostavno vam se ide u drugi park.

IMG_6248

Izvor: vlastita fotografija/Basist Seven That Spellsa

Mnogobrojna publika djelovala je pomalo inertno i reagirala je tek na posljednju pjesmu koju je frontmen najavio kao onu “koja je dosadila i Isusu Kristu”. Publici se obraćao bez mikrofona što je stvorilo dojam prepunog dnevnog boravka, a među gomilom mladeži glavom su kimali i fanovi koji bi se mogli svrstati u kategoriju 50+. Za 2013. najavili su pauzu i pozvali ostale hrvatske bendove da to iskoriste i slobodno zauzmu što više prostora za vrijeme njihova izbivanja.

Je li glazba Seven That Spellsa samo uvrnuto i sumanuto ponavljanje dva riffa u nedogled dok vam uši ne prokrvare ili pak najšarenija psihodelična lepeza bezbrojnih fuzija zvukova i muzičkih mogućnosti, stvar je individualne procjene. De gustibus non disputandum est.

Tamburaši udaraju rock!

Što vam najprije padne na pamet kad čujete riječ tamburica? Meni vjerojatno neka svadba, Miroslav Škoro, emisija „Lijepom našom” ili nešto slično. Nisam ljubitelj tamburice, ali kad sam čula da postoji tamburaški sastav koji „praši“ rock, ni sekunde nisam dvojila da se radi o nečemu posebnom. Iako me na taj događaj doveo posao, na kraju sam spojila ugodno s korisnim i uživala u najboljem mogućem fusionu tradicionalnoga i rock izričaja.

T.U.R Orchestra broji 12 članova koji su se odlučili odvojiti od folklornog ansambla Turopolje i uzeti predah od tradicionalnih pjesama koje nisu u potpunosti zadovoljavale njihove glazbene apetite. TUR je akronim za „Tamburaši udaraju rock“, kao i naziv goveda po kojemu je Turopolje dobilo ime.

IMG_4748

Izvor: autorska fotografija/ instrumenti prije početka koncerta

IMG_4890

Izvor: autorska fotografija/T.U.R Orchestra

Na blagdan sv. Nikole tamburaški su rockeri odlučili počastiti svoje Velikogoričane besplatnim koncertom u dvorani POU Velika Gorica. Na pozornici su im se tijekom večeri pridružile solistice Tihana Delač i Ivana Krznarić koje su svojim glasovima upotpunile hitove poput Viva la Vida grupe Coldplay, Somebody that I used to know osebujnoga Gotyea, kao i svima poznati Libar Zlatana Stipišića- Gibonnija. Podršku na gitarama dobili su od grupe Retrodukcija, prolazeći zajedno kroz pjesme poput Otherside RHCP-a, Lijepe Alme Zabranjenog pušenja, Uzalud pitaš kultne grupe Haustor i neizbježnog ovogodišnjeg hita I follow rivers čudnjikave indie princeze Lykke Li. Ugodno popunjenu dvoranu kroz koncert je vodila Ana Hodak, a cijela večer zaokružena je pomalo melankoličnim hitom grupe R.E.M, Losing my religion.

IMG_4784

Izvor: autorska fotografija/instrumenti prije početka koncerta

IMG_4821p

Izvor: autorska fotografija/T.U.R Orchestra i solistica Tihana Delač

IMG_4854

Izvor: vlastita fotografija/bubnjar grupe Retrodukcija

IMG_4797

Izvor: vlastita fotografija/ vokal grupe Retrodukcija

T.U.R Orchestra svojevrsni je fenomen koji sada ima svoju publiku diljem svijeta. No, nisu im baš oduvijek tekli med i mlijeko. Naime, počeli su obradama Red Hot Chilli Peppersa i naišli na dosta skroman odaziv publike, vjerojatno zbog sredine u kojoj su započeli sa svojom glazbenog inovacijom. No, nakon što su snimke svojih nastupa uploadali na Youtube, dogodio se boom koji im je osigurao respect kakav danas uživaju, a pojedine snimke imaju preko 125 000 pogleda na Youtubeu. Sasvim solidno za momke iz jednog malog Turopolja. Nije na odmet  spomenuti  da su svi članovi amateri, od kojih većina nema nikakvo glazbeno obrazovanje, u što je vrlo teško povjerovati kad čujete sklad melodija i kvalitetu njihova zvuka. Momci na pozornici djeluju vrlo ozbiljno i skoncentrirano, ali već na njihovoj stranici možete se uvjeriti u suprotno uz humoreskne opise svakog pojedinog člana.

IMG_4903

Izvor: vlastita fotografija/total s balkona dvorane POU

IMG_4768

Izvor: vlastita fotografija/T.U.R Orchestra

Uvijek me oduševe ovakvi jedinstveni glazbeni hibridi i najveća je ljepota što nikada ne možete znati koja će vas kombinacija nota, ritmova i melodija pokrenuti ili dotaknuti, a još manje ćete znati zašto. Takvo što nećete uspjeti doživjeti jedino ako ste zadrti ladičar koji sluša isključivo samo jednu vrstu glazbe. Glazba je nešto previše vrijedno da bismo u njoj dopuštali isključivost.  

„SVAKI KIP JE SKULPTURA, ALI SVAKA SKULPTURA NIJE KIP“

Nakon što je ljetos predstavio svoje pčelinje saće na 11. Trijenalu hrvatskoga kiparstva u Gliptoteci HAZU, mladi akademski kipar Janko Petrović dobio je priliku za  novih 5 minuta slave. Točnije, puna dva tjedna, koliko je trajala njegova izložba „Ljušture“  u izložbenom salonu „Izidor Kršnjavi“ u Zagrebu.

IMG_4673

Izvor: autorska fotografija/ natpis na Školi za primijenjenu umjetnost (u njoj se nalazi izložbeni salon “Izidor Kršnjavi”)

Budući da je područje kiparstva za mene prilično nepoznat teritorij, pokušat ću iznijeti svoju perspektivu i interpretaciju viđenoga. Upravo zato toliko i volim umjetnost, bilo koje vrste- što nam daje slobodu interpretacije, mjesta za neograničene kontemplacije i raščlanjivanje do najsitnijih detalja, čak i kada je simbolika više nego očigledna.

Za početak, za sve laike (među koje ubrajam i sebe) bilo bi korisno spomenuti kako postoji razlikovanje između kipa i skulpture. Enes Quien, autor zapisa uz izložbu, ističe kako se „u skulpturu danas stavlja sve i svašta; ona je instalacija, ambijentalna umjetnost, prostor koji definira, a kojim je manje definirana; skulptura je sve, i ready-made, i komad industrijski proizvedenoga predmeta, i zapravo, svaka stvar, svaki predmet, svaki objekt jest danas skulptura.“

IMG_4701

Izvor: autorska fotografija/ “Na straži”

Jedno je sigurno- Janko Petrović fasciniran je insektima. Bubama. Kukcima. Kako god želite. Njegova inspiracija dolazi ponajprije iz prirode i na njoj je naglasak. Priroda oko nas, priroda ljudskih odnosa, uzročno- posljedične veze takvih odnosa. Njegovi su kipovi napukle bube i ljušture. Najlakše bi bilo reći da takvo što nema smisla, ali ona maloprije spomenuta sloboda  tu je da nam pomogne pronaći simboliku. Njegov stil odaje da je za njega manje još uvijek više. Koristi čiste linije, jednostavnost, minimalizam. Izbjegava kaos, kič i redundantnost. Vjerojatno sve što izbjegava i u svakodnevnome životu. Ljušture su tu za zaštitu od vanjskoga svijeta, ali svijet nas često natjera da nam ljušture postanu lomljive, krhke. Svijet nas natjera da nam štitovi napuknu. Kao i Jankovi kipovi.

IMG_4685

Izvor: autorska fotografija/ “Mala ljuštura II”

Kada stanete pred napuknutu gromadu pod nazivom “Ovdje čuvam ja” koja je odlivena u acrystalu, tada ste vi na redu jer autor je svoje napravio. U zapisu uz izložbu postoji određeno tumačenje ovoga djela, ali ne želim ga uzeti kao definitivno značenje. Budući da ima 2 različite strane, grubu i glatku, baš je taj kip djelovao kao da govori o tome kako i ljudi posjeduju grublju i nježniju stranu, a upravo o okolini ovisi koja će se strana više isticati. Ili sve ima lice i naličje. Možda dvoličnost? Anđeo i vrag (iako nema razlike u bojama)? Mogla bih u nedogled nagađati o čemu se točno radi, ali autor je ionako uspio u svome naumu- potaknuo je na razmišljanje.

 IMG_4718IMG_4713

Izvor: autorska fotografija/ “Ovdje čuvam ja”

Jankove skulpture vidim kao odraz njegova senzibiliteta. Govore da stvarno voli to što radi i da je u potpunosti posvećen tome.  Potaknuo me na razmišljanje o tome kako je lijep osjećaj i privilegija raditi ono što voliš, imati potpunu slobodu i izraziti se kako god želiš, ostaviti ljudima da tumače tvoj rad kako god žele. Opet ona sloboda. Privilegija je izgubiti se u kreativnom neredu i nekom svom privatnom univerzumu u koji se možeš zaključati i pobjeći od svega.

Treba znati (is)koristiti prirodu tako da joj se ne šteti, uzeti ono najbolje od nje, a da ona to ne osjeti. On je u tome uspio.

Ako vas interesira ostatak opusa ovoga mladoga umjetnika, posjetite www.jankopetrovic.com

Kuda vodi naše oglašavanje?

Prije nekoliko tjedana, točnije 6.11., prisustvovala sam zanimljivom predavanju u Matici hrvatskoj koje je održao Slobodan Presečki, glavni operativni direktor agencije McCann, jedne od najiskusnijih i najvećih agencija za tržišno komuniciranje u Hrvatskoj. Na predavanju „Nasilje u medijima“ mogli smo saznati ponešto o regulaciji i samoregulaciji u oglašavanju, zakonima koji reguliraju oglašavanje, a najzanimljiviji su bili upravo konkretni primjeri iz prakse. Nažalost, predavanje nisam nikako vizualno dokumentirala budući da mi se tada još nije upalila lampica da ću pisati o tome. Gospodin Presečki bio je toliko susretljiv i ustupio mi svoju prezentaciju te ću iz nje iskoristiti neke  podatke kako bih mogla povući paralelu o tome što je prihvatljivo u oglašavanju i tko se brine o tome. U nastavku možete pročitati i kratki intervju s g. Presečkim.

No, tema ovoga posta nije spomenuto predavanje već oglašavanje s kojim se susrećemo svakoga dana, kako ono utječe na našu percepciju i što oglašivačka industrija zapravo želi postići svojim načinom oglašavanja. Ovakve teme same nam se nude, prate nas na svakom koraku, a potrebno je samo malo zastati i osvrnuti se oko sebe te ih uz prstohvat skepse i zdravoga razuma pokušati raščlaniti. Također, ovakve teme smatram vrlo važnima jer su, iako mi to najveći dio vremena ne primjećujemo, golem dio naših života. Često nisu ni bezopasne- manipulacija i iskrivljavanje stvarnosti gotovo da postaje pravilo u pokušaju prodaje nekog proizvoda.

Tri su reklame pridobile moju pozornost posljednjih dana: Severina sa prislonjenom štiklom na uhu, suradnja Karlovačkog piva i Tonija Cetinskog te Kozmov patriotizam „Volim Hrvatsku, kupujem u Kozmu“. Budući da mi je teško odlučiti s kojom bi krenula prije, dame imaju prednost pa počnimo sa Severinom.

Kada sam prvi put vidjela spomenutu reklamu za Mass obuću sa Severinom i štiklom na uhu uz naslov „Kada dolaziš?“, osjetila sam se blago uznemirenom i izbezumljenom, razmišljajući koja bi trebala biti poanta. Žene su posesivna bića? Cipele su ženin najbolji prijatelj kada ju dečko/muž zapostavi? „Moja štikla“? Žene su toliko blesave da bi stavile cipelu na uho iz bilo kojeg razloga? Uvijek ono vječno pitanje: Tko se toga sjetio? Zašto? Na njihovoj stranici stoji ista fotografija s porukom „Istakni se“. Pa ako stavite cipelu na uho, vjerojatno ćete se pomalo isticati.

IMG_4657

Izvor: autorska fotografija/ oglas za Mass obuću

Toni Cetinski, kralj modernih hrvatskih tužaljki, odlučio je u suradnji s Karlovačkom pivovarom pribjeći populizmu i pokazati svoj (ne)talent za glumu. Iskreno, osjećam se neugodno kad vidim tu reklamu, a nemam apsolutno nikakve veze s njom. Dobijem nekakvu moždanu aritmiju, potrebu da izvršim detoksikaciju svih osjetila. Neduhovito i banalno, a umjesto da se tu i tamo naježite koliko je neka ideja dobra, možete se samo naježiti od konstantnih pokušaja oglašivača da ponize naš intelekt i smisao za humor. Blago nama svima u društvu koje glorificira osrednjost i banalnost.

IMG_4662

Izvor: autorska fotografija/ Toni Cetinski i Karlovačko tour

Iako je akcija drogerije Kozmo koja se krije iza naziva „Volim Hrvatsku, kupujem u Kozmu“ hvale vrijedna, to svejedno ostaje još jedan od primjera korištenja populizma u oglašavanju. Naime, ako kupujete upravo tamo, pomoći ćete razminiravanju područja koja su još uvijek, nažalost, prekrivena minama. Svejedno, fora je dosta jeftina. Pokušajte si taj slogan izgovoriti u glavi. Isključivost ovoga slogana  može stvoriti više različitih konotacija. Također, neki bi rekli kako je sada savršen tajming za iskorištavanje domoljublja i uzavrelih emocija hrvatskih građana budući da je reklama osvanula na svim prodavaonicama Kozma taman u vrijeme oslobađajuće presude generalima. Slučajno ili ne, procijenite sami.

IMG_4643

Izvor: autorska fotografija/ Kozmo akcija razminiravanja Hrvatske

IMG_4645

Izvor: autorska fotografija/ Kozmo akcija razminiravanja Hrvatske

Primjera je nažalost, nebrojeno mnogo. No, budući da se uz oglašavanje veže čak 50ak zakona uz pravilnike i kodekse, kako je onda moguće da se i dalje pojavljuju ovakvi i slični primjeri?

Budući da uskoro postajemo dio najveće europske zajednice, potrebne su neke promjene i na području oglašavanja. U većini zemalja EU postoje SRO- samoregulatorne organizacije koje se bave važnim trivijalnostima. Osnovane su od strane oglašivačke industrije i nude korisnicima brze i besplatne usluge za one koji im upućuju svoje prigovore. Oglašivači i agencije često su spremniji surađivati putem samoregulirajućeg sustava nego onog koji se zasniva na zakonskim odredbama i sudskim odlukama.

SRO su potrebne zbog ulaska u EU, ostvarivanja zajedničkih europskih standarda i standarda struke. To je ujedno i efikasniji i jeftiniji način te omogućava stručniji pristup problemima tržišnog komuniciranja.*

*preuzeto iz prezentacije “Nasilje u medijima”

Gospodin Presečki udovoljio je mojoj znatiželji odgovorima na par pitanja vezanih uz oglašavanje:

1. Na predavanju ste spomenuli primjer dječjeg sportskog kluba kojega je sponzorirala kladionica. Nije bilo dopustivo da se kladionica promovira putem djece koja bi njeno ime nosila na svojim kimonima. Mislite li da je smisleno da bilo kakav sportski klub reklamira nezdravu hranu koju sportaši ionako ne bi smjeli konzumirati, a u nekim se reklamama može jasno razaznati da su ciljana skupina upravo djeca?

Našlo bi se razloga da se i takva “reklama” zabrani odnosno, iz razloga prevencije, izbjegne i prije pojavljivanja iako je neprecizna linija između “zdrave” i “nezdrave” hrane.

2. Često kada vidimo/čujemo neku reklamu, pitamo se tko je to odobrio. Tko zapravo daje zadnji glas, ono zeleno svjetlo da reklama može u eter ili na male ekrane?

Zadnju riječ ima sam oglašivač. Dakle, kod njega postoji semafor koji može, ali ne mora upaliti crveno svjetlo i stopirati takvu spornu oglasnu poruku. Pri nekim medijima funkcioniraju komisije koje odobravaju ili zabranjuju emitiranje ili objavu, ali se takve stvari ne događaju često jer se one pretežno drže kriterija zakonitosti, a manje etičnosti oglasnih poruka. Kod nekih medija sve ovisi o odluci odgovornog urednika. Nekadašnja cenzura je napuštena u većini zemalja, a opstala je još u Francuskoj i Belgiji. Postojanju cenzure nalazim dvije prepreke: a) ograničavanje slobode poslovanja, b) tromost i skupoća sustava cenzure. Samoregulaciji, kao konceptu, je to uloga za budućnost.

3. U procesu samoregulacije leži velika odgovornost, pogotovo ako se oglašavanje vezano uz djecu i stereotipe spolova uređuje upravo njome. Iako djeluje unutar zakonodavnih okvira, možemo li zaista dati svoje povjerenje samoregulaciji?

To i jest najveći izazov za samoregulaciju. To je proces koji će se sporo uhodavati, a efekti se mogu očekivati na dugi rok.

4. Koliko često dobivate primjedbe građana  i koji je bio možda najsporniji oglas u posljednje vrijeme?

Vrlo rijetko primamo pritužbe od samih građana izravno, ali se iz konteksta pritužbi  nekih institucija ili zainteresiranih strana može zaključiti da je upit iniciran od građanina. napominjem da Udruga za samoregulaciju još nije profunkcionirala, a moja iskustva crpim iz prakse sudova časti u kojima sam imao priliku sudjelovati

 

Oglašavanje nam itekako može pomoći u izoštravanju naše kritičke svijesti. Neki marketinšku industriju vide kao „najveće zlo Zapada“, a na nama je da iz svakoga zla uvijek izvučemo neko dobro. Naravno, ne postoje samo negativni primjeri, ali o njima nešto više nekom drugom prilikom. Mislim da svatko cijeni kvalitetno oglašavanje, smatram ga izazovom i nekom vrstom umjetnosti. „Advertising is based on one thing: happiness“, kaže Don Draper u seriji Mad Men. Šteta što se to ne vidi (češće).

 

 

Posljednji ljetni krikovi uz Pistolrayse

Budući da nam jesen polako iščezava ili u skromnoj paleti godišnjih doba gotovo više i ne postoji, netom prije prvih snježnih pahulja u zagrebačkom klubu Kset odjeknuli su posljednji ljetni krikovi uz šarmantnu četvorku iz surf-rock benda Pistolrays.

U svijetu auto-tunea, Nicki Minaj, One Direction, Gangam Style-a i sličnih oličenja nebuloze teško je  naći nekoga tko ima oči/uši za ono što nije razvikano i tko se ne vodi kriterijem povodljivosti, a to se tiče izvođača isto koliko i publike. Srećom, još uvijek postoje iznimke.

Prije nešto manje od mjesec dana Pistolraysi su nastupili kao gosti grupe B and the Bops, trenutno najzaposlenijeg rockabilly sastava na ovim prostorima, no ovoga će puta fokus ostati na mladim nadama.

Okupljeni početkom 2010., Pistolraysi uz svjetski poznate Bambi Molesterse i  beogradski Threesome trenutno čine svojevrsni oligopol surf-rock scene. U tome su uspjeli unatoč „stažu“od samo 13 koncerata, među kojima se mogu izdvojiti nastupi u popularnim zagrebačkim klubovima poput Kseta, Tvornice, AKC Medike, Močvare te gostovanja u Beogradu i na Dirty Old Festivalu gdje su pozornicu dijelili s poznatim imenima poput Franka Turnera i Suicidal Tendencies.

ImageIzvor: autorska fotografija/ Nikola (Pistolrays)

Osim što bi se njihova glazba komotno mogla naći na soundtracku nekog od Tarantinovih filmova, još se nekoliko specifičnosti veže uz ove zagrebačke surfere. Za početak, usudili su se odstupiti od konvencija i suhoparnih ritmova karakterističnih za „klasične“ surf rock bendove što se očituje u isprobavanju novih kombinacija, prvenstveno dinamičnijim,složenijim i izraženijim bubnjem te zavodljivim saksofonskim dionicama koje daju još svježiju dimenziju. Također, oni nemaju lak zadatak, budući da se radi o sastavu bez vokala, a takva glazba teško pronalazi i pokreće publiku. No, zahvaljujući prethodno spomenutim specifičnostima, ne bacaju vas u dosadu nakon jedne pjesme već održavaju pažnju i navode da pratite što slijedi.

ImageIzvor: autorska fotografija/ Nikola i Vibor ( Pistolrays)

Moon Riot naziv je njihovog prvog EP-a koji sadrži 5 raznovrsnih pjesama, od prpošne Out of the Sun, dinamične i pomalo drske Moon Riot preko „skulirane“ Waterproof Guitars do posljednje, The Shimmering Deep koja miriše na mladost i neka bolja, vedrija vremena sa šlagastim oblacima. Jedini je nedostatak možda kratkoća pjesama, ali to je ujedno i odraz nepretencioznosti jednog mladog perspektivnog benda svjesnog svog potencijala i kvalitete. Ekspresivnosti i atmosferičnosti im nikako ne fali, a kada vam bend uživo zvuči neusporedivo bolje nego na snimci, to je jedan od najboljih komplimenata kojeg može dobiti.

ImageIzvor: autorska fotografija/ Nikola (Pistolrays)

Image

Izvor: autorska fotografija/ Pistolrays @ Kset

 

Bubnjar Pistolraysa, Nikola, izdvojio je malo vremena kako bi odgovorio na pokoje pitanje o planovima za budućnost i trenutačnoj situaciji na sceni:

1. Imate li u planu izdavanje kakvog LP-a ili će fokus i dalje biti na EP-evima?

Nemamo u planu LP zato što je tipu benda kao što je naš, jednostavno neisplativ. Pritom ne mislim doslovno (financijski), nego iz svakog drugog razloga. Npr, da bi snimili LP moramo skupiti puno više pjesama nego za EP što znači da bi trebalo proći jedno duže razdoblje, morali bi ga skuplje prodavati, jer ipak je u pitanju cd od 10-12 pjesama. Za mlade bendove je idealno izbacivati EP izdanja od 5-8 pjesama, zato jer imaš neku relativnu konstantu u izdanjima i ljudi uvijek mogu očekivati nešto novo.

2. Misliš li da bi se mogli proslaviti jednoga dana, napraviti pravu karijeru, poput Bambi Molestersa primjerice?

Naravno da sam sanjar i da bi mi bilo jako drago kad bi mogao živjeti od glazbe, ali treba misliti u nekim realnim okvirima, pogotovo u žanru koji mi sviramo. Bambi Molestersi su uspjeli jer su jedan od najboljih, ako ne i najbolji surf bend na svijetu. U hrvatskim okvirima, smatram da se teško može naći mjesta za još jedan takav bend koji bi mogao dogurati do tog statusa. Ipak se radi o vrsti glazbe koju, realno, ne sluša puno ljudi. Ne razmišljam o tome. Ja samo sviram, sve ostalo što dođe uz sviranje je bonus. Ako se nekome svidi naša muzika i ako plati ulaznicu za koncert, to mi je već dovoljno priznanje.

3. Koliko je, po tvome mišljenju, danas bitno za neki bend da ima svoj videospot, a koliko je to bitno za vas?

Opet mi nekako to ovisi o žanru glazbe, za jedan surf bend ne smatram spot neophodnim. Ako to krene još ozbiljnije nego što je trenutno, uvijek je lijepo imati video, ali zasada ne vidimo potrebu. Dovoljno je da se na Youtubeu nađu live clipovi s naših koncerata..

4. Kako ukratko izgleda vaš stvaralački proces, kako obično započinje?

 Jedan od dvojice gitarista (Vibor, Ivan) smisli melodiju ili dobar dio pjesme, i onda ju na probi razrađujemo. Odsvira ju na „suho“ i onda ja ubacim ritam koji mi najviše paše na melodiju i progresiju. Bass obično prati melodiju i to je to. Sudjelujemo svi aktivno sa savjetima i “cakama”, kako bi se pjesma mogla učiniti zanimljivijom.

 5.Koliko su različiti vaši glazbeni ukusi?

Slušamo poprilično različitu glazbu. Svi volimo surf, ali ja ga npr. najmanje slušam. Vibor obožava surf, Jonny Casha, Morisseya, Arctic Monkeyse. Ivan i Domagoj također dosta slušaju surf, ali svatko ide u svom nekom glazbenom smjeru. Čini se da ja tu nekako najviše odudaram, jer volim žestoku glazbu. Od top 5 bendova, 3 su metal. Ali nađe se tu svašta, od Sam Cookea i Beach Boysa do Nine Inch Nailsa.